Međutim, nakon nekoliko tjedana Maya počinje se osjećati usamljeno, pod stresom i emocionalno preopterećeno. Teško joj je komunicirati, osjeća se odvojeno od grupe i teško joj je prilagoditi se novom okruženju.

S vremenom Maya počinje izbjegavati društvene aktivnosti i većinu večeri provodi sama. Stidi se priznati da se ne nosi dobro i brine da bi je drugi mogli osuđivati ili smatrati slabom.

Kako stres traje, Maya postaje sve emocionalno iscrpljena i ne zna kome se obratiti za podršku. Jedne večeri pretražuje internet u potrazi za pomoći i resursima za dobrobit. Međutim, veliki broj organizacija i web-stranica je zbunjuje i ne zna koje su usluge podrške pouzdane ili sigurne za kontakt.

Jednog dana Maya odluči razgovarati s drugim sudionikom koji je tijekom prethodnog projekta mobilnosti doživio slične osjećaje. Taj razgovor joj pomaže shvatiti da su emocionalni stres, usamljenost i poteškoće u prilagodbi česta iskustva mnogih mladih ljudi u nepoznatim okruženjima.

Uz podršku i vodstvo, Maya polako ponovno uspostavlja kontakte s drugima, ponovno sudjeluje u aktivnostima i uči gdje pronaći pouzdane resurse za dobrobit i podršku.

Mayino iskustvo pokazuje da se javljanje (čak i na male načine) može pokazati prvim korakom prema osjećaju veće prizemljenosti, podrške i samopouzdanja u novom okruženju.